Francesco Laurana: Portret Laure de Noves


Franjo Vranjanin (Francesco Laurana), (Zadar, oko 1430. - Marseille ili Avignon, 12. ožujka 1502.), jedan od najznačajnijih hrvatskih renesansnih kipara.

Životopis
Brat poznatog hrvatskog renesansnog graditelja Lucijana Vranjanina,, rođen u Vrani kraj Pakoštana, koji je u vrijeme umjetnikovog rođenja bio pod mletačkom upravom.
U Napulju sudjeluje u radu na Trijumfalnom luku Alfonsa I (1452.-1472.) Boravi na Siciliji, gdje mu se pripisuje kapela Mastrantomio crkve Sv. Franje Asiškogcrkve Sv. Franje Asiškog u Palermu. Posljednje arhitektonsko djelo radi u Marseillesu – u katedrali radi na kapeli Sv. Lazara (1475.-1481.) Poznat je po bistama u kojima je razvio vrlo osobit stil.

Veliki ranorenesansni kipar Francesco Laurana pripada skupini likovnih umjetnika hrvatskoga porijekla, zvanih »Schiavoni«, koji su najveći dio ili čitav svoj opus ostvarili izvan zavičaja. Poput Lucijana Vranjanina, Jurja Đulinovića, Ivana Duknovića, njegovo je ime upisano u sve važnije preglede talijanske renesansne umjetnosti. Drži ga se jednim od najznačajnijih predstavnika ranorenesansne skulpture u Italiji i jednim od ključnih sudionika u difuziji i razvoju renesansnoga stila izvan talijanskih granica. Bio je na svoj način Simone Martini za kiparstvo svoje epohe. Gradovi Avignon i Napulj, koji su u vrijeme slikara Simonea bili ključni za internacionalizaciju gotike, u Lauranino doba ponovo su postali važna kulturna središta, u kojima su se prožimala talijanska, francuska i flamanska likovna iskustva. Kao i Simone, Francesco je bio predstavnik dvorske umjetnosti, koja se razvijala zahvaljujući vladarskim porodicama Aragon i Anjou. Nadalje, Lauranina umjetnost, kao i ona Simonea Martinija, bila je snažno prožeta petrarkizmom.


Djelo
external image t3042-bust-of-a-lady-francesco-laurana.jpg

Neosporno najočitija petrarkistička tema u opusu Francesca Laurane portret je Petrarkine muze, koji se nalazi u Kunstkammeruu Kunsthistorisches Museumu u Beču. Godine 1993. Brita Götz-Mohr uvjerljivom je komparativnom analizom dokazala da je ta bista portret Laure de Noves (1308.– 1348.) i datirala kip u drugo Lauranino napuljsko razdoblje 1472.–1474. godine, povezujući nastanak kipa s činjenicom da je petrarkizam na dvoru Alfonsa II. bio izrazito jak. U svom članku njemačka istraživačica iznosi mišljenje da Laurana nije »izmislio« Laurin portret, već da je kao model za svoj kip uzeo crtež Laure koji se pod znakom pitanja pripisuje Baldassareu Fiamingu, a nalazi se u rukopisu Petrarkina kanconijera zvanog Rerum vulgarium fragmenta, koji se čuva u Biblioteci Laurenziani u Firenci , a koji je napisao Jacobus Macarius Venetus 1463. godine u Sieni. Taj se kanconijer prvi put navodi u vlasništvu Biblioteke Laurenziane 1589. godine, a portret Laure je prvi put naveden kao dio toga kanconijera u katalogu Biblioteke što ga je napisao bibliotekar Bandini 1778. godine. Spomenuti crtež prikazuje žensku glavu ovalna oblika, vitka vrata ukrašena s dva reda perli, kose spletene iznad potiljka, koja kao vijenac proviruje ispod kapice ukrašene perlama i dijademom na čelu. Ona je identična po svim detaljima fizionomije, odjeće i frizure s poprsjem Laure iz Beča. Götz-Mohrova drži da je Baldassare radeći Laurin portret pokušo rekonstruirati izgubljeni Laurin portret što ga je za Petrarcu u Avignonu negdje oko 1335.–1336. izradio čuveni sijenski slikar Simone Martini. Prema Götz-Mohrovoj minijatura Laure koja se pripisuje Baldassareu Fiamingu nastala je negdje u isto doba kada je Macarius u Sieni izradio prijepis Petrarkinih Rima. Među stručnjacima koji su dosada pisali o ovoj minijaturi prevladava mišljenje da je njezin autor umjetnik s kraja quattrocenta i da pokazuje odjeke slikarstva Pinturicchija i Ghirlandaija. Slikar Baldassare, čije se ime spominje ispod Petrarkina portreta u firentinskom kanconijeru, neistraženo je u povijesti umjetnosti: jedina njegova zasad poznata djela bila bi dva crteža Laure i Petrarce. Po čistoći i preciznosti izvedbe spomenutih crteža stilski ga možemo povezati uz slikarstvo poznatoga francuskog slikara i minijaturista Jeana Bourdichona (oko 1457.–1521.), učenika J. Fouqueta, koji je djelovao na dvorovima četvorice kraljeva: Louisa XI., Charlesa VIII., Louisa XII. i Francoisa I. Trebalo bi istražiti moguću vezu slikara Baldassarea Fiaminga s krugom Jeana Bourdichiona, Provansom i Avignonom. Renesansna ikonografska inačica Laurina lika koju je predstavio Laurana na bečkom kipu i Baldassare na laurencijanskoj minijaturi jedan je od tipova Laurina portreta koji je bio popularan od 15. do19. stoljeća. Taj je renesansni model Laurina portreta prvi uočio talijanski povjesničar umjetnosti Leopoldo Cicognara početkom 19. stoljeća obrađujući Baldassareovu minijaturu iz firentinskoga kanconijera. On je pretpostavio da se taj tip Laurina portreta razvio i raširio na području između Venecije i Padove, te da njegova ikonografija vuče porijeklo od izgubljenog Laurina portreta koji je za Petrarcu u Avignonu izradio Simone Martini

Ostale skulpture
external image Francesco_laurana,_principessa_01.JPGexternal image 2160958774_fe1c7c810e.jpg?v=0external image TFC_.19612086.JPG
Kao što se vidi iz priloženog, Vranjanin je uvijek koristio iste oblike i motive da iskaže žensku ljepotu.