Toulouse Lautrec
Henri de Toulouse Lautrec - invalid koji je unio pokret u slikarstvo i plakat
----



Henri de Toulouse - Lautrec rođen je 1864. u aristokratskoj obitelji. Kad je imao svega nekoliko godina obolio je od bolesti kostiju koja je uzrokovala prestanak rasta obiju nogu dok se tijelo dalje normalno razvijalo. Lice mu se također unakazilo. Ubrzo je postao bogalj. Više nije pripadao onom društvu u kojem se rodio jer ga ono kao takvog nije prihvaćalo. Druga polovica 19.st. bila je puna neizvjesnosti. U društvu su se zbivale razne trzavice i nitko nije znao točno što nosi budućnost. U to vrijeme u umjetnosti je došlo do razvoja nekih pravaca. U razdoblju 1860-1900. trajao je impresionizam koji napušta akademski način slikanja i prepušta se trenutku, djelić sekunde je uhvaćen i prenesen na platno, bez uljepšavanja. Sa strane impresionizma izvršen je velik utjecaj na Henrija de Toulousea - Lautreca iako mu on nije direktno pripadao, pripadao je postimpresionizmu, pokretu koji oformljen također u drugoj polovici 19. stoljeća. U Francuskoj se živjelo na veoma raskalašen način, alkohol i ostali poroci bili su prisutni na svakom mjestu te su se čak i isticali što upravo na svojim radovima prikazuje Henri de Toulouse - Lautrec. U početku je posjećivao bordel L'Ely, međutim nakon Zidlerova plana ( i ostvarenja toga plana ) da otvori Moulin Rouge se preselio tamo. Tamo su bile okupljene najbolje plesačice toga vremena i ono što je Eiffelov toranj bio u Parizu to je Moulin Rouge - crveni mlin bio u Montmartreu. Iako zbog svojih radova postaje ubrzo poznat ono što nikad nije prebolio bio je odbijanje na koje je konstantno nailazio kod žena. Prvi udarac bila je Denise, nakon toga Marie koju je stvarno volio, međutim ona njega nije. Voljela je njegov novac i on joj je otvoreno plaćao da živi s njim. Poslije nje bila je Myriam koja nije bila pokvarena, ali ga jednostavno nije voljela i to ga je dotuklo. Iako se zakleo da se poslije Marie više nikad neće zaljubiti to se nije desilo. Imao je komplekse zbog svog izgleda, a da je upravo takav kakvim se smatra potvrđivali su mu zlobni komentari, posebice sa strane prostitutki u čijem se krugu kretao. I to nije mogao preboljeti. Odaje se alkoholu, na neko vrijeme boravi u umobolnici te na kraju 1901. umire, razlog je naravno alkoholizam. Njegova dijela su njegova biografija. On je zatočio jedan trenutak na papiru bez ikakva uljepšavanja. Vidimo stvarnost očima kojim ju je i on vidio. Proslavio se plakatima za Moulin Rouge.
Ključne riječi: impresionizam, postimpresionizam, Moulin Rouge, L'Ely, umjetnost

Moulin Rouge

Jednog dana tako sjedeći u L'Elyju pristupi Toulouse - Lautrecu čovjek imenom Zidler iznoseći mu svoje planove kako će zaraditi milijune otvorivši kabaret upravo u Montmartreu s najboljim plesačicama koje će plesati cancan ( La Mure,1955.:219 ). Zidler je smatrao da L'Ely nije mjesto u koje bi stranci dolazili, taj novi kabaret nosit će ime Moulin Rouge. Zidler je počeo intenzivno raditi na tom projektu i sve se ostvarilo. Bio je čovjek za kojeg se uopće nije znalo da li spava. Toulouse – Lautrec se premjestio iz L'Elyja u Moulin Rouge, koji mu je postao drugi dom. Pravila su vrijedila za sve, ali se nisu odnosila na njega. Tamo je uživao naklonost svih koji su tamo radili i bio je vrlo prisan sa svim cancan plesačicama. Kako su se Parižani priviknuli na Eiffelov toranj koji je upravo sagrađen, tako su se i montremartinovci privikli na crvena krila Moulin Rongea koja su se okretala. Moulin Rouge postojao je iz dana u dan sve više zaštitinim znakom Montremartrea iako Zidler nije bio zadovoljan gostima u potpunosti. Toulouse – Lautrec je primijetio da je problem u oglašavanju, u plakatima koji su rađeni za Moulin Rouge. Nije smatrao lošim to Zidlerovo oglašavanje, ali ono što je bilo zalijepljeno na gradskim javnim mjestima za njega nisu bili plakati. Iako nije želio, Zidler je odlučio da bi pravi čovjek za osmišljavanje njegovih plakata bio upravo on. Tako je čovjek bogalj, ružna izgleda postao vodeći čovjek u oglašavanju mjesta koje je promoviralo ljudsku ljepotu. U to vrijeme Pariz je bio poznat kao grad svjetlosti i tmine, kako za koga. Za Toulouse - Lautreca Pariz je bio grad novih mogućnosti, grad koji mu pruža beskrajnu slobodu, ali istodobno i grad koji mu uzima njegovo dostojanstvo, koji ga podcjenjuje i na neki način mu se ruga. Kao što znamo bio je slikar čiji je način slikanja vrlo specifičan, a tako i njegove teme. Uz neke iznimke na njegovim slikama gotovo uvijek prikazana je vreva grada ujutro, noćni život ili nešto drugo. Moulin Rouge bio je mjesto njegova stalnog zalaska, mjesto bez kojeg nije mogao, ali i mjesto koje je na neki način mrzio. Kasnije postaje u njegovu stvaralaštvu i stalna tema. U biti, i osoba koja je najviše pridonijela slavi tog francuskog kabareta, jest upravo sam Henri Toulouse - Lautrec, svojim posterima i plakatima propagirajući na taj način logo društva toga vremena, a taj je glasio da je sve svejedno. S obzirom da je kraj 19. stoljeća bilo doba lažnog morala često je bio osuđivan. Mogao je satima sjediti u Moulin Rougeu praveći skice koje kasnije prenosi u svoj atelje gdje su i nastala sva njegova remekdjela. Do kraja života isfrustriran zbog svoje hromosti sebe pronalazi u umjetnosti. Iako iz visoke aristrokacije, preselio se u boemsku četvrt Montmartre koja je odisala raznolikošću pariške dekadencije i njegovi fizički nedostaci nisu toliko dolazili do izražaja i ta četvrt bila je jedino mjesto u kojem je on mogao koliko-toliko normalno živjeti zajedno s kompleksima koje mu je nametalo pokvareno društvo, ali i on sam sebi. Život Toulouse - Lautreca karakteriziran je konstantnim usponima i padovima koji su utjecali koliko na njegov život toliko i na njegovo stvaranje. Kod žena nije bio baš omiljen zbog svoje hromosti te ih je na neki način prezirao i mrzio, na što ukazuju groteskni plakati kaje je radio za Moulin Rouge, nakon toga bio je bačen na samo dno pariškog života pa opet uzdignut nakon što se proslavio.
Više nije mogao podnositi to igranje sudbine njegovim životom, to neprestano bacanje iz jedne krajnosti u drugu, iz krajnosti gdje su ga mrzili i prezirali u krajnost gdje su ga obožavali i voljeli te se uzdigao nad svim tim i okrenuo umjetnosti koja je postala sastavni dio njegove ličnosti i da mu taj dio njega oduzmemo on više ne bi postojao. I tako da više nije potrebno poznavanje biografije Henrija de Toulouse-Lantreca s obzirom da su njegove slike njegova autobiografija .Iz svake slike vidimo mjesta na kojima se on kreće, ljude s kojima se on viđa, događaje kojima prisustvuje te način na koji se on izdiže iznad svega toga pomoću umjetnosti i odlazi u nezaborav koliko god u doba pariškog kaosa se to činilo nemoguće posebno za čovjeka koji je dio života proveo na samom dnu.


Uloga žena u njegovu životu

Jedne večeri vraćajući se kući sretne policajca kako žustro raspravlja s nekom djevojkom koja je očito bila prostitutka. Policajac je nije želio pustiti i dugo je vikao na nju, da bi na kraju u čitavu se stvar umiješao se Henri te jadnu djevojku spasio iz nevolje. Ime joj je bilo Marie Francoise Charlet. Marie se odmah dopala Henriju bez obzira što je prva rečenica upućena njemu bila "zašto si tako ružan?". Pružio joj je utočište. Marie je imala tipičnu podlogu da postane prostitutka . Otac je bio alkoholičar, siromašna obitelj, s 14 godina je počela prodavati svoje tijelo. Kod Toulouse - Lautreca je trebala ostati jedan dan, a ostala je 7 mjeseci i lagano mu se uvukla pod kožu. On je nije želio izgubiti te joj je plaćao svaki dan koji je provela kod njega. Policijski inspektor smatrao je da to i nije najpametnije, da je ona zaljubljena u drugog muškarca i da ga samo iskorištava što je i bila istina .
Kroz dan je odlazila u raznorazne posjete sestri, obitelji, prijateljima, a noći bi provodila s Toulouse- Lautrecom koji je za njom bio lud. Međutim shvatio je i on što se događa, kao što je on volio nju, tako je i ona voljela nekog drugog. Kako je ona iskorištavala njega tako je i Marie imala nekog tko nju iskorištava. Izbacio ju je nakon sedam mjeseci moleći da se nikad više ne vraća, na što mu je ona izgovorila bezbroj ružnih riječi, između kojih je bila i riječ bogalj koja mu je bila posebno mrska. Kroz čitav život žene su ponižavale Henrija, a jedna od njih bila je i Marie. Poslije nje zakleo se da više nikad neće voljeti, međutim kako to obično biva nije bilo tako. Iako mu je bilo potrebno puno vremena Henri se opet zaljubio . Ovog puta djevojka se zvala Myriame. Myriame je uživala u Henrijevom društvu kao i on u njenom. To je trajalo sve dok njegovi osjećaji nisu preraslo prijateljske. Myriam nije željela ništa više od prijateljstva, a ponašanje Henrija iz dana u dan postajalo je čudnije. Tako da je i ta ljubavna priča završena, a Henri je opet bio gubitnik, međutim ovaj put bez gomilu pogrdnih riječi. Na kraju, u potpunosti izmučen od društvenih nedaća umoran od izrugivanja Henri Toulouse Lautrec završava u umobolnici, u sanatoriju dr. Selamaiqnea. Dani su prolazili, a njegovo mentalno zdravlje polako je napredovalo. Vratio se natrag u svakodnevni život. Bilo mu je potrebno odmora, bio je već iznemogao. Želio je opet posjetiti Moulin, želio je opet posjetiti L'Ely, mjesta kojih je tako dugo bio dio, ali bilo je prekasno.


Impresionizam


Impresionizam kao jedan od najznačajnijih ako ne i najznačajniji pokret u umjetnosti u 19. stoljeća izvršio je velik utjecaj na Toulouse – Lautreca koji već zarana pokazuje sklonost prema takvom načinu slikanja. Impresionizam karakterizira što je i jedan od prvih modernih pravaca uopće. Po uzoru na impresionizam nastali su mnogi utjecajni pravci 20. stoljeća iz kojih su se izrodili mnogi značajni umjetnici. Ime je dobio sasvim slučajno. Skupina umjetnika – Monet, Pissaro, Renoir, Sisleu, Cezanne, Boudin, Morissot već su dugo radili zajedno, iako u početku impresionizam nije izgledao kao nešto što bi moglo uroditi plodom, a kamoli da postane pokret, već kao nešto što ima svoje pristaše, ali svaki od njih na ovaj ili onaj način pokušava sebe lansirati u umjetnički svijet pariške ondašnjice (Duret,1952.:125). Oni se napravili izložbu kao društvo nepoznatih umjetnika, slikara, kipara i gravera s obzirom da ih je službeni pariški salon odbijao.
Tu je bio i jedan rad Cloudea Moneta koji je nazvan Impresija - sunce se rađa da bi kasnije jedan francuski likovni kritičar, točnije Louis Leroy 1874. pogrdno upotrijebio taj naziv u svojoj kritici glede te izložbe( Janson,2003.:721 ). 1886. godine održana je posljednja izložba neovisnih umjetnika. Mnogima od njih impresionizam nije zadovoljio apetite te su krenuli dalje svojim putem dok se neki ostali vjerni svom matičnom pravcu poput Moneta, Pissara, Sisleya i drugih.

Henri de Toulouse - Lautrec bio je sjajan crtač. Svoje radove uvijek bi prvo iscrtao, a nakon toga odnio u atelje te tamo razradio i naslikao i završio. Prikazivao je život Pariza kakav nije bio poznat svima. Pokazivao je raskoš, bijedu još i više. Zbog bolesti odlazi na gotovo samo dno pariškog društva te ga lovi u djeliću sekunde i stavlja na papir, bez uljepšavanja, samo kruta stvarnost. U njegovim slikama vrlo često možemo vidjeti osobnost pojedinaca premda se to na neki način kosi s impresionističkom objektivnošću proučavanja svjetlosti i sjene (Janson,2003.:752). Možda jedan od najboljih primjera za to jest njegov rad u kombiniranoj tehnici KARTANJE iz oko 1893. god. Prikazuje dvije žene, prostitutke koje trenutno nemaju drugog posla pa kartaju. Prostor u kojem se nalaze, a i sam njihov izgled ukazuje na to da nije riječ o ženama iz "običnog" građanskog života, već upravo o prostitutkama.
Impresionisti su slikali prirodu. Promatrali bi je, a zatim prenijeli na platno. To su prije njih činili Corot, i Courbet, a njima su oni i bili uzor. Neki su se više oslanjali na Corota, dok su neki odabrali Courbeta. Javnost ih baš i nije voljela, a prvi korak prema otvaranju u javnost učinio je Cloude Monet sa Doručkom na travi iz 1863. i Olimpijom iz 1865. Prvi put napušta se tradicionalni način slikanja te boja postaje dominantna. Danas se o tim umjetnicima govori kao o majstorima koji su napravili mnoga remekdjela, međutim tada ih javnost nije prihvaćala. Manet je 1886. i upoznao Zolu koji je dugo vremena bio bučni branitelj njegove umjetnosti.
Nakon mnogo negativnih kritika Zola je u uglednim francuskim novinama "L'Evenement" napisao veoma pohvalne komentare Manetovu radu, međutim javnost se toliko bunila da je Zola morao napustiti novine. Te novine bile su književne novine, vrlo ugledne na boulevardima, namijenjene u prvom redu književnicima, umjetnicima i kazališnim ljudima.. Manet je kasnije okupio grupu ljudi s kojima se sastajao u kavani Guerbois, tokom 1868, 1869 i 1870. kavana je bila centar intelektualnog života, međutim rat 1870. raspršio je ovu grupu umjetnika. Kao neki odgovor na impresionizam javlja se postimpresionizam, grupa kojoj pripada sam Henri de Toulouse – Lautrec. Prikazuje objektivno likove i scene svoga vremena, ali dajući im neke crte individualnosti time se koseći s impresionizmom.


368px-Toulouse-Lautrec_-_Moulin_Rouge_-_La_Goulue.jpg

368px-Toulouse-Lautrec_-_Moulin_Rouge_-_La_Gojniulue.jpg

Nastanak i tehnika djela

Ovo djelo je nastalo 1891 u Parizu u kabareu Moulin Rougeu koji je njegova inspiracija neko vrijeme.

Henri je uvijek najprije skicirao tj crtao svoje djelo na mjestu "događaja" zatim bi odnio u svoju radionicu gdje bi popunjavao sa bojama.
U svojim plakatima služio se tj radio je litografiju

Litografija je plošni tisak. Po vapnenačkoj ploči crta se masnom kredom ili litografskim tušem , pri čemu se stvara vapneni sapun. Zatim se ploča prekrije dušičnom kiselinom pomiješanom s arapskom gumom rastopljenoj u vodi. Vapneni sapun odbija zakiseljenu otopinu te su tako njenom djelovanju izloženi samo neiscrtani dijelovi kamena. Nakon toga se kamen ovlaži vodom i prijeđe valjkom premazanim tiskarskom bojom. Vlažna čista površina ne prima masnu boju, prima je jedino crtež (vapneni sapun) koji nije upio vodu.



Tema djela

tema ovog djela je zabava : Prikazan je noćni život u klubu Moulin Rouge .
U velikoj dvorani kluba na žutoj svjetlosti lampa okruženi sjenama znatiželjnim i zabave potrebnim gostima plešu plesačica La Goulue i njezin partner Valentin-le-Desosse. Oni su bili atrakcije kabarea od otvorenja kluba (prije 2 godine(1871)) . u prvom planu je Valentinova sivo-zelenkasta sjena koja zaklanja malo tjelo partnerice koja pleše iza njega. Oko njih su crvena i crna slova koja govora da će se predstave održavati svake večeri.